Zagreb kao svjetsko špijunsko središte

Ako je vjerovati autorima akcijskog trilera Canary Black, scenaristu Matthewu Kennedyju i redatelju Pierreu Morelu, Zagreb je lako zamisliti kao slikoviti europski grad kojim se motaju špijuni svih fela. Štoviše, u njemu se spašava čitav svijet, sve je na kocki, a iza spletke koja ugrožava energetske sustave ne samo najvećih i najutjecajnijih država poput SAD-a, Njemačke, Francuske i Britanije, nego i onih manjih i u globalnim gospodarsko-političkim igrama ne osobito važnih, krije se ni manje ni više nego visoki dužnosnik jedne domaće tajne službe. Jest da njegovo ime i prezime ne zvuče nimalo hrvatski, već su više kombinacija ruskog i poljskog podrijetla, ali tko mari za takve trice. Zasigurno ne scenarist Kennedy, kojem je ovo bio tek drugi angažman nakon po prilici podjednako (ne)suvisle triler-drame Inheritance s Lily Collins i Simonom Peggom u glavnim ulogama (ove godine premijeru je doživio i čini se jednako ne/kvalitetan horor Werewolves, kojem je on autor predloška), kao ni redatelj Morel, najpoznatiji po prvom nastavku hit-trilogije 96 sati. Istina, on se u prvijencu Banlieue 13, fantastičnom akcijskom trileru suscenarista i glavnog producenta Luca Bessona, predstavio kao donekle zanimljiv i darovit filmaš koji se možda najugodnije osjeća u miljeu odavno ispripovijedanih priča i izlizanih klišeja, ali iste zna uobličiti na dovoljno atraktivan način. U svakom slučaju, na način koji ne vrijeđa inteligenciju i koji manje zahtjevnim gledateljima nudi stotinjak minuta korektne zabave garnirane akcijom i pirotehnikom. Imao je Morel još jedan razmjeran hit, psihološki akcijski triler Pepermint, u kojem se Jennifer Garner nakon promašene Elektre opet potvrdila kao neuvjerljiva akcijska junakinja.

U Zagrebu se spašava čitav svijet, sve je na kocki

Ako se tako činilo prije 20 ili nešto manje godina, filmofili su u međuvremenu prestali bilo što očekivati od nekadašnjeg Bessonova štićenika. I dok je radio s njim (Iz Pariza s ljubavlju), i kasnije (Strijelčevo iskupljenje iliti The Gunman), postalo je jasno da je Morel sposoban isporučiti tek u boljem slučaju dovoljno suvisao, zanimljiv i gledljiv uradak, a u gorem teško probavljivo, kaotično i ne baš inteligentno ostvarenje koje teško može izdržati i jedno gledanje. Canary Black, srećom, ipak spada u prvu skupinu, pri čemu valja napomenuti da u procjenjivanju filma bitnu ulogu igra lokalpatriotizam, odnosno procjena koliko su atraktivno i efektno iskorištene lokacije većinom iz središta Zagreba, koje je u vrijeme snimanja prije dvije godine često bivalo zatvoreno za građane i promet. Proizvoljnosti dakako ima na svakom koraku, od toga da je interijer nebodera na Trgu bana Jelačića dizajniran ultramoderno s plavičastom rasvjetom i da njime dominiraju sofisticirana informatička postrojenja, do detalja kad protagonistica nakon akcijske sekvence u kavani Johann Franck iskoči kroz prozor i padne u rijeku. Koja nije Sava, da ne bude zabune, jer je film malim dijelom sniman i na dvjema lokacijama u Ljubljani. Štono bi rekao znani reklamni slogan, to još nije sve: sjedište domaće Nacionalne sigurnosne agencije je u Vitićevoj Kockici na Prisavlju, a kaotično režirane ali razmjerno atraktivne akcijske scene odigravaju se i na Ilici, na Tomislavcu, na fasadi hotela Esplanade, u Petrićevu prolazu i na još nekoliko lokacija, uključujući i vrh Radićeve ulice, koju neočekivano potrese snažna eksplozija, koja pak uznemiri ljude na terasi kafića.

Za priču pitate? Sasvim je šablonska i nemaštovita. Pojam iz naslova naziv je nekakvog supertajnog dokumenta za koji se isprva čini da krije imena tajnih agenata, da bi se naposljetku otkrilo kako je riječ o nečem drugom povezanom s opskrbom energijom. Tog „crnog kanarinca“ mora se domoći agentica Avery Graves (u ovakvom kontekstu pristojna Kate Beckinsale, koja svakako pamti i bolje dane), a koja u akciju kreće nakon što joj negativci otmu supruga Davida (Rupert Friend iz Ponosa i predrasuda Joea Wrighta i serije Domovina). Naravno da ni on nije ono što Avery vjeruje da jest, no to je samo još jedan od klišeja kojima je priča pretrpana. Valja reći da uz zagrebačke lokacije ovaj film, koji je s hrvatske strane producirao Igor Nola, u očima domaćih gledatelja iskupljuje i ponešto stila, za što je zaslužan snimatelj Thierry Arbogast. Nagrađivani direktor fotografije koji u portfelju među ostalim ima i Grimizne rijeke te suradnje s mladim Bessonom u Nikiti, Léonu profesionalcu i Petom elementu, posjeduje dar za odabrati optimalni kut snimanja zagrebačkih veduta. Sve navedeno možda nije mnogo, ali je dovoljno za jednokratno gledanje ovog filma.